Nekada pepeljuša / Drug – Anta Džamić
Crna teče Pepeljuša, tužno leti vrabac, pobeg'o je iz tog smrada i poslednji žabac. A tu iza kule treće razbacano leži smeće, a u reci jako bije mraz smrdljive fekalije.
If you didn't find what you were looking for, try a new search!
Crna teče Pepeljuša, tužno leti vrabac, pobeg'o je iz tog smrada i poslednji žabac. A tu iza kule treće razbacano leži smeće, a u reci jako bije mraz smrdljive fekalije.
Mislim da su samo u totalitarnim režimima mediji bili pod takvim pritiskom da se održe kao što su danas pod komercijalnim.
Naš mentalitet nije saher torta koji ima lepe slojeve, koje možete fino da sečete na uredne šnitove, nego je činija špageta. Sve je totalno zamršeno
U sredu 10 Aprila 2013 godine imamo izuzetnu priliku da se susretnemo sa njim u Beogradu, u Domu Omladine sa početkom u 19 h, kada će se obaviti promocija njegove knjige Cvijećara u kući cveća.
Lazar Džamić je izuzetno kreativna osoba i čega god da se dohvati od toga će napraviti mini senzaciju. Kako sam kaže svrbelo ga je nešto do „neizdrž“ da se pozabavi temom koja se zove strip Alan Ford i zašto je ta karikaturalna saga o grupi TNT tajnih agenata i Broju 1 postala mega popularna u Jugoslaviji, i nigde više.
S posebnim zadovoljstvom najavljujemo knjigu Lazara Džamića pod naslovom Cvjećarnica u kući cveća kao svojevrsni omaž stripu Alan Ford i svim ljubiteljima kultne TNT grupe u nekadašnjoj Jugoslaviji, koja je volela i živela strip u stvarnosti. Knjigu Cvjećarnica u kući cveća je izdao Jesenski i Turk iz Zagreba, zajedno sa Heliksom iz Smedereva, tako da je dostupna i u Hrvatskoj i Srbiji, a nadamo se i u drugim zemljama ex Jugoslavije. Broširani je povez i ima 144 strane.
Bez novinara, bez redakcije, bez sredstava, samo pc i internet veza su bili dovoljni da od ničega postanemo nešto. Zasluga je to svih koji su se pojavili na Bašti Balkana i ostavili svoj veći ili manji trag
Tići moji lepi!... - šaputala bi često, uzdahnuvši. - Bože jaki, molim ti se, podrži me u zdravlju i snazi dok mi ne ojačaju ova krila moja!.
Carstvo neprofesionalizma u Engleskoj su zidari, vodoinstalateri, moleri... Reputacija im je šokantna za jednu evropsku zemlju – priče koje svi rado dele obiluju zapanjujućim detaljima murdarluka i čiste prevare
Postoji razlog zašto imamo dva uva i jedna usta - kaže stara engleska izreka (ili je, bar, vrlo često pominjana u engleskom poslovnom svetu)
Srpsko društvo ima svojevrsnu ‘mekoću’ (i u lošim ispoljavanjima, gnjecavost) koju Englezi nemaju. Na njihovu štetu i korist.
Srbija sa obe zemlje deli najvažniju mentalnu karakteristiku, psihološke bukagije koje sve tri nacije trenutno vuku ka civilizacijskom dnu: nesposobnost da se suoče sa realnošću.
Prvi put kada sam se potukao sa ocem, bilo je oko sankanja. Nekih prošlih zima, sneg u Smederevu bi padao kao da Bog pravi zimsku rasprodaju vremena
U Engleskoj, 'srpski' nadimak – u malom broju slučajeva gde uopšte postoji - je nenormalan, odmaknut od svakodnevice i, nekako niže, posprdnije klase.
U Engleskoj, interesantno, pijace ne postoje. Tačnije, ne na naš način. Prvo, privremene su; u našem kraju, samo nedeljom pre podne, na parkingu lokalne železničke stanice.
Sve ono što nemamo je veće od onoga što imamo. Veće u glavi, veće u duši. I što više nemamo, to su nam oči veće i te oči rade kao uveličavajuće staklo i onda svaka mala stvar odjednom postane gromada.
Ako ičega u Srbiji ima na pretek, onda izgleda da je to vreme. Razloga za to je dosta: nedostatak kvalitetnih karijera, slaba preduzetnička kultura, slaba ekonomija, opšte zanemarivanje intelektualnih postignuća.
Srpski mentalitet i njemu kauzalni pogled na svet i osećanje nacionalnog identiteta, su, najkraće rečeno, zbunjeni. Naše srpske glave su 'švedski sto' sa raznoraznim jelima i svako od nas ima svoju omiljenu kombinaciju.
Donosimo samo jednu epizodu iz stripa Alan Ford koja govori o toma kako nastaje poplava i kako se i zbog čega skuplja pomoć za ugrožene.
Kritika je u Engleskoj način da se pokaže da neko brine o tvom radu, da mu je stalo da to uradiš na najbolji mogući način – ili, makar - da se negativni uticaj na kolektivni napor ublaži što više.
Glavna funkcija učitelja i profesora kod nas je hvatanje studenata u neznanju, umesto da ih ohrabruju na putu ka znanju; i za život i za polaganje ispita. Srpski pristup na ispitima je traženje razloga da se student obori; engleski pristup je da se nadje način da položi.
Čak i kratko preletanje izvoda iz dnevne štampe u jednom prosečnom danu izbacuje krš i mulj 'eniveja', 'rijalitija', 'votevera' i drugih povučenih (po Vuku) engleskih reči. I sve to upakovano u srozani, pijačarski, svadjalački stil, rekonstrukciju zelenovenačkih ćoškova lišenih svakog profesionalnog filtera.
I kao i kod svih tinejdžera, prividna tvrdoglavost u sebi krije totalnu povodljivost: pogled na svet i ponašanje se menjaju u trenutku, od zavisnosti šta pripadnici 'mog plemena' tog momenta smatraju kao 'cool'...
Jedan od bizarnijih engleskih rituala, bar za nas Balkance, su čestitke za svaku priliku.
Mnogi ljudi iz grada zamišljaju da kupe neku kućicu, salaš, imanje, i da žive u pitomoj seoskoj sredini, okruženi voćnjacima, kokoškama, alpskim kozama, macom pored kamina.
Velika je privilegija živeti u zemlji u kojoj su rok i pop narodna muzika. 'Narodna', ali ne u smislu folk-a: bradatih, bosih, mandolinskih i keltsko-flautatstih seoskih nostalgičara ili te posebne vrste engleskog bećarca
Popravljanje nas uči da znamo i vrednost, ne samo cenu, sveta oko sebe. Te radnje su i vremeplovi unazad. U našu prošlost, u našu tradiciju.
U Srbiji, shvatim da me je London učinio dosadnim. Možda sam bio takav i pre odlaska, sumnja je jaka, ali se utisak pojačava sa svakom posetom.
Jedna od stvari koju London brzo izbije iz ljudi je podložnost mistifikaciji. Londonci imaju najveće radare za palamudjenje na svetu, posebno kada se radi o politici.
U Srbiji ljudi beže iz sela. U Engleskoj žele da pobegnu u selo, ali ne mogu jer je previše skupo, što se vidi po automobilima parkiranim na prilazima.
Kako u praksi izgleda engleska a kako srpska svadba i koje značenje ima
Nema ništa hladno u Englezima kada je u pitanju piće. Mnoge večeri posle posla, naročito petkom, su rezervisane za odlazak u pab.
Ako je englesko prijateljstvo pažljivo pregovaranje, srpsko prijateljstvo je ultimatum.
Za srpskog emigranta, London zna da bude i zbunjujuće i fascinantno mesto. Prvo, ne zna se gde London počinje i gde završava; na ulasku, sa raznih autoputeva, ne postoji tabla koja kaže 'Welcome to London', iako postoje takve table za razne obodne regije kao što su Sussex ili Surrey.
Konačno, Alan Ford strip nije postojao u nekom umetničkom vakuumu. On je bio deo kreativnog pristupa koji su uspešno primenili mnogi drugi umetnici, od Felinija i Montija Pajtona, preko Renea i drugih junaka ′Alo Alo′ serije ili Ženeove ′Delikatesne radnje′, do Duška Kovačevića i Ramba Amadeusa. Moja ideja je da skrenem pažnju na neke njihove ′fordovske′ karakteristike. Da uradim ′Bluma′ iz ′fordovskog′ ugla: čuveni književni kritičar Harold Blum je jednom prilikom rekao da ga ne interesuju frojdovski aspekti Šekspira, nego šekspirijanski aspekti Frojda;
Zagor, Blek Stena, Mandrak, Fantom i mnogi drugi super-junaci su bili aspiracija, eskapizam, ono što bismo želeli da budemo u nekom drugom univerzumu, u kome smo u stanju da uradimo sve što poželimo; Alan Ford je bio inspiracija, realizam, vodič kroz život kao što je naš, na načine slične našima i sa sličnim rezultatima: preživljavanje kroz male pobede ili makar kroz izbegavanje velikih poraza.
Mit o super-Jugoslaviji je nešto što zaslužuje mnogo više razmatranja, iz svakog mogućeg ugla. Na žalost, postoji mnogo razloga zašto se sa vidjenjem mojih prijatelja ne slažem. Ti razlozi su - ponovo, po meni - ključna dinamika u uspehu Alana Forda kod nas. Pre svega, Titova Jugoslavija nije bila bolja od zapadnih demokratija u to vreme, naprotiv; to je bio period u kome smo samo najviše podsećali na normalne, razvijene zemlje.
Po meni, naša istorijska i kulturološka potopljenost u nadrealnu farsu, onako kako je opisana u prošlom eseju, bila je jedan od vrlo moćnih razloga za uspeh Alana Forda u bivšoj YU. Medjutim, u istoj meri u kojoj su Maratonci živi i zdravi kod nas, isto je i Dobri Vojnik Švejk. U Alan-Fordovskom univerzumu postoji još jedna moćna sila, takodje duboko ukorenjena u naš mentalitet: snažna društvena satira.
Lazar Džamić K [...]
Engleska je društvo u kome vlada aritmetika: dva i dva su uvek četiri; Srbija je zemlja u kojoj vlada kvantna fizika: dva i dva su jednog dana četiri, drugog dana sedam, a trećeg pedeset i šest. Čitav naš društveni, posebno ′polutanski′, pejzaž je prosto zatrpan obiljem najneverovatnijih epizoda. Naš ′prirodni′ društveni sistem nije ni socijalizam, ni kapitalizam nego nadrealizam. Nadrealna farsa ne kao magloviti umetnički pravac, već kao tvrda realnost.